U suvremenom tržištu često je prisutna zelena boja na ambalaži koja ne garantuje stvarnu održivost; potrošači se susreću sa tvrdnjama poput „održivo“, „eko kvaliteta“ ili „bio poreklo“ i često moraju da procenjuju bez jasnih pokazatelja šta je zaista verodostano. Publikacija nastala u okviru projekta „Eko ili eko laž?“ ima za cilj da bude praktičan vodič – alat za kupovinu koji pomaže da se prepoznaju razdvajanja između marketinške slike i stvarne odgovornosti. (strana 3)
Namena teksta nije akademska disciplina, već pristupačan izvor znanja koji čitaocu omogućava da bude informisan u kupovini: kako da razlikuje marketing od prave poslovne odgovornosti i gde tačno počinje odgovornost preduzeća, a gde se završava nagađanje. (strana 3)
Publikacija je podeljena kako bi vodila čitaoca od definicije do prakse: prvi deo objašnjava greenwashing, drugi deo razjašnjava eko oznake i njihovu verifikaciju, a treći deo osvrt na relevantne evropske regulative i praktične situacije iz Novi Sada kroz terensko istraživanje i analizu ankete. (strana 3-4)
Greenwashing predstavlja sofisticiranu vrstu manipulacije kojoj je cilj da se stvori utisak postojane ekološke odgovornosti bez stvarnih promena u poslovanju. U praksi to znači ulaganje u reklamu, slogane i zelene etikete, dok se prakse koje štede resurse ili smanjuju zagađenje ne menjaju dovoljno ili uopšte ne menjaju. (strana 4)
Najčešći efekat ovakvog pristupa je iluzija održivosti koja potrošačima daje utisak da njihov izbor doprinosi rešenju klimatskih problema, iako zapravo podržava postojeće modele proizvodnje. Ovakva taktika ne samo da utiče na pojedinačne odluke, već podfaća opšte poverenje u stvarne ekološke inicijative. (strana 4)
Tokom vremena, greenwashing se evoluirao kroz različite industrije. U modi se često promovišu „zeleni“ ili „odgovorni“ naslovi kolekcija, ali bez jasnog objašnjenja šta se tačno podrazumeva pod tim standardima. Primeri uključuju promotivne tvrdnje koje na kraju ne potvrđuju materijale ili procese, već samo sugerišu ekološki identitet. (strana 4-5)
Psihološki efekat na potrošače je dvosmislen: krivica ako ne biramo „zeleno“, ali i olakšanje kroz kupovinu koje zvuči odgovorno, što može da smanji unutrašnju tenziju između vrednosti i ponašanja. Nedostatak zajedničkog standarda za termine poput „eko“ ili „održivo“ dopušta kompanijama da koriste vizuelne simbole i slogane bez jasne potvrde. (strana 5)
Primeri iz različitih sektora pokazuju da greenwashing nije ograničen na jednu industriju; između ostalog, automobilizam je doživeo slučajeve kada su se tvrdili „čisti dizeli“ koji su na kraju otkriveni kao deo sistema testnih manipulacija. Ovakvi primeri ukazuju na potrebu kritičkog pristupa i veće odgovornosti preduzeća. (strana 5-6)
Na tržištu je sve više proizvoda koji tvrde da su „eko“, „bio“ ili „prirodno“. Ambalaža i vizuelni elementi često sugerišu bolju prirodu proizvoda, ali iza toga može da se krije nedostatak jasnog standarda, sertifikata ili proverljivosti. Zato potrošači posežu za ekološkim etiketama koje bi trebalo da potvrde da je proizvod prošao određene ekološke provere. (strana 6)
Važno je da ekološke oznake nisu automatski garancija — potrebna je sposobnost da se razlikuje prava sertifikovana oznaka od marketinških imitacija. Ovaj odeljak pomaže čitaocu da razume šta oznake znače, ko ih izdaje i kako da proveri njihovu verodostojnost pre kupovine. (strana 6)
Eко oznake su verifikovani simboli koji potvrđuju da je proizvod prošao određene ekološke provere. One ukazuju na smanjenje potrošnje resursa, manju upotrebu štetnih supstanci, kontrolisan proces proizvodnje i usklađenost sa jasno definisanim ekološkim standardima. Prava ekološka oznaka rezultat je naučnih analiza i nezavisnih provera. Nasuprot tome, mnogi vizuelni elementi poput zelene ambalaže ili slogana „eco friendly“ nemaju dokaznu vrednost i ne garantuju stvarnu ekološku kvalitetu. (strana 6)
Eko oznaku izdaje nezavisna institucija tek nakon detaljnog pregleda dokumentacije, laboratorijskih testova i kontrole proizvodnje, a ne marketing tim unutar kompanije. (strana 7)
Proces dodeljivanja eko oznake uključuje višeslojne provere koje slede jasno definisane standarde, često u skladu sa evropskim regulativama i ISO standardima. Ovi postupci garantiraju da proizvod ne samo na papiru ispunjava ekološke kriterijume, već i da su procesi realno primenjeni tokom proizvodnje. (strana 6)
Verifikacija se vrši od strane sertifikacionih tela koje temelji na dokumentaciji, laboratorijskim ispitivanjima i nadzoru proizvodnih pogona. Potrošači bi trebalo da mogu da proveravaju dugoročnu doslednost oznake kroz dostupne izvore i potvrde koje pruža izdavač oznake. (strana 7)